A narcotic mind

I'm done.

 :)

 Što je zapravo prava istina? Svi događaji, sva razmišljanja, sve akcije i rekacije se filtriraju kroz svaki pojedino prijašnje iskustvo, naše raspoloženje, osjećaje, ugrađena viđenja na svijet, vlastitu inteligenciju i sam karakter kako bismo stvorili svoje viđenje dogođenog. Kako to može biti apsolutna istina? Sve što percipiramo, bilo koja druga osoba to isto percipira na kompletno drugačiji način i kako možemo biti sigurni da kompletno razumiju što smo htjeli prenijeti?

There is no absolute truth. There is only what we wish to pretend is true, in our own wishful pretending.

 Pijem Coca Colu u 11 navečer, čitam Murakamija i slušam Kyuss. Gledam ljude koji zaboravljaju na pristojnost, logiku i moral, ignoriraju signale stvarnog svijeta, gledam ih kako se boje pristupiti vlasitom dijelu sebe kojeg se plaše jer je prerealan, prezastrašujuć, previše njihov. Ignoriraju ono što se nalazi ispred njih, bivaju okupirani vlastitim idejama koje se stvaraju bez nekog pravila i obaveze, obuzeti su osjećajima koje nemaju podloge, izgubljeni u filmovima režiranih od strane nepoznatih individua, gdje su oni sami ne glumci već rekviziti. Nastavljaju sa jednostavnim radnjama, svaki put sve kreativniji u potpunoj inkompetenciji.   Bude se nakon 50 godina i ne znaju kako su dospjeli do tolike razine inercije. 

I opet - da li je to loše? Što je tako grozno u tome da si nereaktivan, gotovo biljka i nevažan detalj u vlastitom životu?

Gledaš ih kao strance, kao da su neke slike iz dimenzije koja ne postoji, životinje koje nemaju dodire s tobom - ljudskim bićem koje misli, hoda, ljubi, siluje i djeluje. Ti si iznad njih. Ti si bolji. Ti znaš. Oni srljaju kroz život kao ti kroz vodu, očiju čvrsto zatvorenih, ne dišući, trudeći se samo čim prije izroniti na površinu, udahnuti svjež zrak i osjetiti toplinu Sunca na obrazima. Što oni dobiju kad završe? Ne postoji Sunce, ne postoji zrak, ne postoji ništa doli nereaktivnih atoma na koje su se oni sami sveli, postajući jedno sa svime i s ničime. 

Ali ti. Ti znaš. 

 Za sljedeću plaću imam jedan jedini cilj - kupiti psihodeličnu lizalicu. Jednu onakvu promjera pola metra i jesti ju sljedećih mjesec dana. 

Mislite li da je u redu konstantno fantazirati? Željeti nešto drugo od onoga što trenutno je? Mislim da je sve to uzaludno, jer realno gledajući - oko većine stvari koje fantaziram ne mogu ništa napraviti kako bi postale istinite pa stoga nema nekog smisla zamarati se time. Live in the now. 

A opet - biti kompletno realan, biti u potpunosti bez snova? Čemu onda živjeti ako se nemamo čemu veseliti? Težiti nečemu i imati svrhu u životu. 

Zlatna sredina?

There is on such thing.

I'll bitch and moan, but I'll do it in the end.

---------

Na slici piše: "I don't see how you motherfuckers think I can do shit myself, when MY TOOLS AREN'T EVEN PINK!!"

Svaki mjesec dobijem veću plaću nego prošli i svaki put mi sve kraće traje i sve manje uspjeva zadovoljiti moje sverastuće potrebe. Uvijek nađem neku novu strast, nešto što _moram_ imati inače će svi zečevi pobjeći, dupini će zahvaliti na ribi i otići, a Mjesec mi više nikada neće mahnuti. Da li sam potpuna bez trećeg dijela "Knight" kolekcije Batmana, pisane od velikog Franka Millera? Nope, I think not. I kako da živim bez par knjiga Harukia Marukamia, novih tenisica i sunčanih naočala sa zelenih okvirima? Doista ne znam.

Vlastita potražnja za nečim što želim i potom personificiranje tih istih stvari da su humanoidne i da mogu uzvratiti moju čežnju je i više nego uznemirujuća. 

Slušam: Led Zeppelin - "Dazed and Confused"

Kad sam bila mala, dakle negdje 4-5 godina - mislila sam da je sva glazba unaprijed zapisana. As in da su note zapisane negdje, sve moguće melodije i da je to napravilo neko više biće - Bog najvjerojatnije i da sad ljudi samo koriste te šablone i napišu tekst za to. Mislila sam da nije moguće napisati note i znati kako će one zvučati i da to još k tome zvuči tako nevjerojatno i savršeno. 

Još uvijek me fascinira ljudska sposobnost da kreira nešto iz ničega. Kako uspiju sve osjećaje koje osjećamo duboko u sebi pretočiti u nešto tako fluentno, čisto i predivno? Što je najčudnije od svega, slušajući te sve genije i njihova remek djela počnemo misliti kako je to poprilično jednostavno! _They_ make it seem so easy. 

Svirala sam klavir samo 3 godine i znam da to nije "samo tako". Nedostaje mi sviranje i žao mi je što sam odustala jer je profesorica bila zla prema meni i tukla me po prstima. Trebala sam otići u neku drugu školu, napraviti nešto, ali jbg, reci ti to djetetu od 12 godina. Razmišljam da se upišem na tečaj sviranja klavira iako više nemam pianino koji sam prije imala, iako sam starija no što bi trebala biti i iako već imam previše obaveza. No - na ljeto. 

Mislim da polako gubim kontakt s realnošću. Na onaj neki lijepi, charming way. Plešem na granici između zbilje i sna, vidim ono što želim vidjeti i zavaravam se kako stvari doista mogu biti lijepe u budućnosti. A zašto i ne bi bile? Ne da mi se više misliti kako će se _baš meni_ dogoditi nešto loše, kako _baš ja_ neću dobiti ono što želim, kako _nikada nikome_ neću biti bitna. Dosta mi je, I give up. Od sada sam hiperaktivno malo čudovište koje je djetinjasto do bola, vjeruje u ljubav na prvi pogled, besplatne balone, Čunga Lunge dila ko velika, mukte dijeli osmijehe i grli ko prava.